Četvrta korizmena - C

Napisao/la Alojzije Čondić. Posted in Godina C

Oče! Sagrješih protiv Neba i pred tobom! (Lk 15, 1-3.11-32)

Ljudska usta i ljudsko pero nisu izrekle i zapisale ljepšu pripovijest od ove, koja se tako duboko prima ljudskoga srca. Obično se kaže da je to evanđelje o izgubljenomu sinu, međutim, tu nastaju dvojbe, jer bi se moglo reći da je to evanđelje o Ocu koji ljubi i oprašta. No, svejedno kako ćemo ga nasloviti bitno je izvući životnu i vjersku pouku.

Farizeji su i pismoznanci prigovarali Isusu da se druži s grješnicima. No, Isus se ne će od njih zaraziti, nego će njih očistiti, ako žele. Farizeji su bili tjelesno blizu Isusa, ali to još ne znači da su u Isusovoj kući, jer njihov je duh daleko od njegova Duha. To im je predočio u prispodobi.

Dva sina. Obadva se osjećaju očeve sluge, no, to otac odbacuje. Mlađi je tjelesno otišao, a stariji je ostao. Ima li razlike?: Nemaju srca. Radi se o sukobu realne i idealne slike života.

Daj mi moje, reče mlađi sin, i otputova u daleku zemlju. To 'moje' vodi me u daleku zemlju, zemlju lutanja, bijega i otuđenosti. Zašto hoće sve po svome, a sve ima? Traži sreću u ugodi, traži sebe samo u pojavnosti i materijalizmu. Misli da sve zna i smije, da je život s ocem gubitak, a gubi ga kada uzima baštinu i udaljuje se od oca. Ide na rub života i gubi dostojanstvo sina, želi biti autonoman, tj. bez oca – bez Boga. Hoće slobodu bez odgovornosti, sebe i svoj provod. Ne vidi bogatstvo i ljubav oca, koji mukotrpno radi. Želi samo sebe.

Posljedice su užasne: rastrojenost, životni nered, rasipa vrijeme, talente, gazi ljepotu života, gubi se. Želi sve, a postaje prosjak bez ičega, od sina postaje čuvar svinja. Međutim, postavlja se pitanje, zašto je to tako, moram li biti izgubljeni sin da bih uočio ljepotu života s ocem i majkom, u obitelji?

Otac koji ga je s ljubavlju odgajao, poštuje njegovu slobodu i u suzama i boli daje sinovima što im po zakonu pripada, ali svoj dio ne rasiplje. Zašto? Zna otac što je život, trebat će!

Zar se neki često ne smatraju kršćanima, članovima Crkve, a uopće ne žele živjeti i prihvaćati njezin nauk, nego hoće duh daleke zemlje, duh svijeta, svoju crkvu a ne Kristovu, hoće kršćanstvo bez Krista, religiju bez vjere, život bez križa, tj. život bez granica. 

Zar i suvremeno društvo ne pokazuje sliku izgubljenosti u lažima, pohlepi, rasipnosti, bijegu iz Božje kuće te živi odvratnost koja se Bogu gadi? Društvo kao izgubljeni sin želi biti autonomno, tj. bez Oca, a u društvu bez očeva teško je odgajati na cjelovit način, jer otac ga ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrati i izljubi, obuče, nahrani.To su oznake istinskoga oca i bez takvoga oca život je prazan, bez vizije i temelja. Društvo razara ljubomora starijeg sina, pa ne poštuje ni zemaljskog ni nebeskog Oca, a mladeži nudi daleku zemlju s rogačima, razvratnost s lažnim obećanjima, svinjski život. To nije život, nego 'kultura smrti' i nije dostojno čovjeka ni vjernika. 

Ima li izlaza? Život je pritisnuo mladića, pa se vratio u očev zagrljaj: Oče sagriješih, reče. Sin spoznaje grijeh i odlučio se vratiti i pomiriti s ocem, biti najamnik. Sin se ispovjedio. Što otac čini? Raduje se, ne kažnjava nego tješi sina. Priprema svečanost! Kršćanskim rječnikom rečeno slavio e svetu misu, koja je zalog vječnoga života.

Često se prepoznajemo i rastrgani smo između života mlađega sina, a i starijega, kojega izjeda zavist i ne zna se veseliti, a želimo biti kao strpljivi Otac, koji veli: obucite mu haljinu, prsten, sandale i moli starijeg sina da se raduje. Time im vraća dostojanstvo sina, jer u kuću ne može kao prosjak. Ovo je za ispit savjesti i poticaj na brigu za izgubljenima. Ne možemo na Kristovu gozbu s grijehom, treba se obratiti, očistiti, oprostiti i obući duhovno odijelo.

Da, samo Krist vraća dostojanstvo i smisao našoj izgubljenosti, ne želi biti vlasnik niti da mi budemo farizejski robovi, nego njegova djeca. To može samo ljubav i praštanje, a to je lice milosrdnoga Oca, koji ne traži religiozne predstave, nego otac koji se raduje kada se sin vraća i daje mu najbolju odjeću. Stoga, mi koji se prepoznajemo kao izgubljeni sinovi, pozvani smo u korizmi osjetiti njegov zagrljaj i naviještati njegovo milosrdno lice. Amen.