Druga vazmena - C

Napisao/la Alojzije Čondić. Posted in Godina C

Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke (Iv 20, 19-31)

Učenici su se od straha pred Židovima zatvorili u dvorani posljednje večere. Uvukao se nemir i očaj u njihovo srce. Zašto? Ne samo što su bili iza zaključanih vrata, nego su bili duhovno zaključani. Zar tako nije i s nama kada se od straha pred drugima povučemo ili kada nas zlo i grijesi razdiru?

Unatoč zatvorenim vratima Isus dolazi i staje u sredinu. Koliko li mi danas imamo vrata i ključeva i živimo u strahu od drugih? Međutim, što je s vratima duha i srca, čime se ona ključaju? Unatoč svim vrstama brava Isus dolazi i želi stati i u našu sredinu. On nije kao mi uvjetovan šifriranim ili željeznim bravama života. Zatvorena vrata ga ne mogu zaustaviti, jer ima ključeve života i smrti. Stoga smo pozvani preispitivati se koga stavljamo u sredinu svoga života?

Isus učenicima donosi ključ za otvaranje vrata srca: radost i vjera. Prve riječi koje im je dva uputio bile su: Mir vama! Trebao im je mir. On daruje mir čovječanstvu. Zar se i danas na razne načine ne ratuje na osobnoj i društvenoj razini? Nemir je znak odsutnosti Boga i zato Krist daruje sebe kao jamstvo mira. Mnogi govore o miru, a sile na rat i svađe, govore o pravdi, a stvaraju sustave za ranjavanje ljudske duše. Dok Krist ne stane u sredinu nema mira.

Da bi im pokazao izvor mira Isus pokazuje svoje ruke i bok, rane. Izranjene Isusove ruke i bok su izvor mira i radosti. Učenici su se obradovali jer su vidjeli Gospodina. Isus ne unosi strah nego radost i zato je veliko pitanje: zašto se suvremeni čovjek boji uskrsloga Isusa, zašto ne vjeruje?

To su doživjeli učenici. Osobito Toma, koji te večeri nije bio među njima. Lako za to što tjelesno nije bio među njima, nego je duhovno bio odsutan. Nije vjerovao. On predstavlja učenike svih naraštaja, koji te večeri nisu bili s učenicima da bi doživjeli Isusa. Netko može i na sv. misi biti tjelesno nazočan, ali ako ne vjeruje što ima od toga? 

Isus je nakon osam dana ponovno došao među učenike, koji su bili iza zatvorenih vrata, a ovoga puta s njima je bio i nevjerni Toma. Gospodin mu reče: Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke. Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran. Ne znam kako se Toma osjećao, ali zasiguro mu nije bilo svejedno...

No, pitanje je gdje smo mi bili toga dana, jesu li vjernici ovoga Uskrsa bili zatvoreniiza svojih vrata, ekrana, poslova, u svomu komodu, u svojim nevoljama, daleko od Isusa? Vidimo li sebe u jedanaestorici ustrašenih i zatvorenih učenika koji se raduju Isusu ili u Tomi?

Srećom Isus i k nama dolazi i veli: Prinesi prst, a gdje Gospodine, na rane prijatelju Toma. Tamo gdje boli: na siromašne, napuštene, nevjerne, zlostavljane, na odgoj, na nauk, na lažna obećanja, na nezaposlenost. Nakon toga je Toma povjerovao. 

Hoće reći čovječe ne gubi vrijeme, ne budi duhom odsutan i zatvoren za Boga, nego svojim rukama i pameću radi i pridonosi izgradnji svijeta i čovjeka u momu Duhu. Zato im je dao svoga Svetoga Duha da otpuštaju grijehe, da navještaju vjeru, donose blagoslov i ljubav, koja je potekla iz njegova boka u sve rane i prepreke koje priječe spoznaju i vjeru u Krista.

Zar nismo i mi od onih o kojima govori evanđelje koji nisu vidjeli Isusa niti čuli njegova glasa? Ali i mi smo sretni jer se i danas Isus očituje svojom riječi i svojim znakovima i Krist nam u svakoj osobi otkriva sebe i u svakoj ljudskoj riječi može nam upraviti svoj poziv: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! 

Kristovo uskrsnuće može preobraziti svijet. Djela apostolska svjedoče da se povećavao broj vjernika. Kad je Petar prolazio donosili su mu bolesnike da ih ozdravi. I danas su mnoge bolesti, a gdje je Petar? Svi smo poslani i pozvani svjedočiti uskrslog Krista, uvećavati broj vjernika donoseći radost i mir. Amen.