Petnaesta kroz godinu - C

Napisao/la Alojzije Čondić. Posted in Godina C

A tko je moj bližnji? (Lk 10, 25-37)

Pitanje smisla čovjekova života i njegova poslanja u ovomu svijetu oduvijek je mučilo ljude svih vremena. To potvrđuje i današnje evanđelje. Mnogi su pojedinci i sustavi davali odgovore na to temeljno ljudsko pitanje, međutim što kaže evanđelje što je bît čovjekova života. Isusov put u Jeruzalem, kao što nam ga predstavlja Luka u današnjem evanđelju nije apstraktan niti dalek. Isus ide stazama ljudskoga života i ulazi u bît čovjekovih potreba i očekivanja. Njegova Riječ je blizu čovjekova srca, stvarna je, kao život. Neki je zakonoznanac upitao Isusa što mu je činiti da bi baštinio život vječni. Pitanje je na mjestu, ali nije bilo iskreno nego provokativno, postavljeno je da ga iskuša. Nije vjerovao u Isusa. Isus ga upućuje na Zakon, ali i dalje želi iskušati Isusa, pa ga pita tko je njegov bližnji?

Na to pitanje Isus mu ne odgovara „u rukavicama“, već životno. Počeo mu je govoriti o čovjeku koji je silazio iz Jeruzalema u Jerihon te je upao među razbojnike. Tko su danas razbojnici, a tko je čovjek koji silazi iz bogatoga Jeruzalema u siromašni i zabačeni Jerihon? Evanđelist ne otkriva ime toga čovjeka niti što drugo znamo o njemu, osim da je išao opasnim putom te je bio svučen, izranjen i polumrtav sam na cesti.

Taj čovjek je sam, prezren i odbačen. Kakav je to život? Zar u njemu ne prepoznajemo tolike osobe suvremenoga doba, mlade i stare, ostavljene same na pola mrtve pokraj puta ovoga svijeta uz tolika imanja i tehnička dostignuća? Toliki prognani iz svojih sredina, kuća, obitelji, prijatelja osuđeni na bijedu i neimaštinu u svakomu smislu, izranjeni u tijelu, duši i srcu, izdvojeni od svih svojih. Toliki koji umiru od gladi, žeđi, ali toliki koji umiru bez ljubavi, bez tople riječi, razumijevanja i dobrote. Zar zaista u ovomu svijetu nema ljubavi i dobrote? Zar je moguće da ne znamo tko je naš bližnji, zare je moguće da dvadeset i prvomu stoljeću prevladava sebičnost ispred ljubavi? 

Čovjeku svega pomalo treba, ali ljubavi i dobrote najviše. Cesta potrebitih zaista je široka i duga. Isto tako velik je broj onih koji prolaze pokraj takvih, zaobilaze ih i ne žele im pomoći, jer nemaju snage ni vjere ili su možda ogrezli u bogatstvu i sebeljublju, oholosti i sebičnosti. Na žalost, slabi i potrebni pomoći kao da su ovomu naraštaju od viška, napor i opterećenje, mnogi kao da ne žele prljati svoje ruke ranama potrebnih. Možda su i svećenik i levit pomagali drugima, ali ovoga se puta nisu zaustavili uz cestu, zapravo tko je bio taj stranac?, možda nije govorio njihovim jezikom. Nisu se zaustavili, jer su možda bili previše zaokupljeni sobom i svojom sigurnošću. Uostalom tko je usmjeren samo na sebe ne čuje niti vidi nikoga osim sebe sama i živi bez ganuća prema drugomu. Znamo iz osobnoga iskustva koliko nam treba da se pokrenemo kada je u pitanju naš interes, a koliko nam treba da se pokrenemo kada su u pitanju drugi. Svećenik i levit se nisu ganuli, tuđinac je ostao sam.

Srećom je prošao Samarijanac. Vidio ga je polumrtva, dođe do njega, sažali se, pristupi, povije rane, zalije uljem i vinom. Kršćani u tomu Samarijancu, nasuprot ravnodušnoga svijeta, vide Isusa Krista. On je onaj koji je uvijek imao i ima sućuti prema drugomu, pomaže svima, liječi rane tijela i srca. Pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. To je učinio nama na spomen, to čini i danas. Zar to nije sakrament bolesničkoga pomazanja i euharistije, ulje i vino?!

To je kršćanska paradigama, koju Isus ostavlja u baštinu svojim učenicima. Svima nama ostavlja poruku ljubavi, koja nadilazi granice logike ovoga svijeta, tj. potiče nas da imamo samilosno srce, srce puno ljubavi i razbora, da imamo malo ulja i vina za ranjene grijehom i shrvane nevoljama života, da nikoga ne osuđujemo već da liječimo, da imamo razumijevanja za ljudske nevolje. Potiče nas da se znamo zaustaviti pokraj onih koji su na rubu života, bilo da su uz cestu, na poslu, u obitelji, prijatelji. Jer i mi smo potrebni dobrote drugoga, a tako i drugi žele doživjeti našu ljubav. 

Naime, to svratište u koje je bio položen tuđinac, to smo zapravo mi, naša župna zajednica, obitelj ili radno mjesto. Čovjek je upao međurazbojnike, zapravo je li više ljudi dobroga srca ili profinjenih razbojnika koji vrebaju duše i živote drugih, bilo nebrigom, bešćutnošću ili izdajom dobrote? Isus, kao dobri Samarijanac povjerava nam tolike izranjene, polumrtve, shrvane, razočarane. I ponavlja nam, kao što je rekao gostioničaru: Pobrini se za njega! I ne samo to, daje nam dva novčića. Je su li dovoljna dva novčića? Zato nadoda, ako što više potrošiš isplatit ću ti kad se vratim. Zaista, Kristov slavni dolazak iščekujemo. 

Dakle, najvažnije je imati spremno srce i hrabrost, pa kao Samarijanac pomoći onomu tko od nas traži, štoviše vidjeti ga i sažaliti se, jer će nam se nadodati više nego što mislimo. To je smisao života u ovomu svijetu, tj. među razbojnicima bezboštva, materijalističkoga i relativističkoga doba biti evanđeosko svratište, škola ljubavi i dobrote, osposobiti se za udomljenje, primiti druge u nevolji. Njih obradovati, usrećiti u ime Kristovo. Ove nedjelje, dobri Samarijanac dolazi među nas, dolazi kao učitelj ljubavi, da svatko od nas nauči ići njegovim stopama, raširenih ruku i otvorena srca. Dok se mislimo što je smisao života, ima li smisla činiti dobro ako to drugi ne vide i ne priznaju, Isus, govoreći o dobromu Samarijancu, poručuje nam: Idi pa i ti čini tako. Amen.