Svećenik pred izazovom pastorala ispovijedi

Služba Božja, 57 (2016.), 1., 22.-41.

Suvremeno društveno-kulturno okružje na početku trećega tisućljeća sve više pada pod utjecaj sekularizma, relativizma i teh- nokratizma. Takav oblik promatranja svijeta i ljudskoga života čovjeka udaljuje od istine i kršćanske antropologije, pa mu govor o Božjemu milosrđu i potrebi sakramenta ispovijedi sve više postaje apstraktan. Crkva i ispovjednici nalaze se pred novim pastoralnim izazovima te su pozvani tražiti prikladnija pastoralna rješenja. Zato je uvijek aktualan i potreban poziv na ponovno otkrivanje dubine i ljepote sakramenta pomirenja. Jer, kultura, koja je prožeta samoopravdanjem, sve više gubi osjećaj i smisao za grijeh te potrebu oproštenja i blizine s Bogom koji je “bogat milosrđem” (Ef 2, 4). U skladu s tim autor prvotno s teološko-pastoralnoga aspekta raščlanjuje pristup sakramentu pomirenja, a potom upućuje na njegovo potiskivanje kroz vidike osjećaja grijeha i osjećaja krivnje te kroz neke duševne bolesti s kojima se ispovjednik susreće. Na kraju se osvrće na pastoral oprosta i milosrđa potičući nužnost pastoralne metanoje.