Prva korizmena - C

I Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom (Lk 4, 1-13)

Gospodin je bogat prema svima koji ga prizivlju, reče sv. Pavao u poslanici Rimljanima. Bog je neiscrpno vrelo, uvijek ima što mudroga reći i učiniti, jer je bogat ljubavlju. Imamo li mi potrebu prizivati ga, odnosno imamo li vjere tražiti ga u pustinji života i moliti mu se? Razloga ima i previše! Koji su?

Osnovni je razlog jer smo, započevši korizmeni hod, zakoračili u svojevrsnu pustinju. Čuli smo u evanđelju da se Isus povukao u pustinju, odnosno da ga je Duh vodio pustinjom, a to je mjesto tišine, šutnje, lišenosti materijalnih oslonaca, suočenost s temeljnim pitanjima života. U pustinji se čovjek suočuje s bitno egzistencijalnim pitanjima, pa mu je lakše susresti Boga. Pustinja je i mjesto samoće, smrti, užasa, bez vode i života, gdje se osjeća snažna napast. Isus dolazi u pustinju i trpi napast napustiti Boga i slijediti svijet. A mi? No, On na sebe preuzima naše napasti da nam otvori put Bogu. Ako Isusa Duh vodi pustinjom, zar mi mislimo da možemo sami proći pustinjom života?

Tri Isusove napasti, također su oduvijek čovjekove napasti. Onomu tko je mudar napast može biti poticaj da se preispita i unese red u svoj život, u svoje odluke. Pozvani smo, kao Isus, razmišljati o napastima u svojoj pustinji i donijeti odluku na temeljno pitanje: Što nam je bitno u životu? 

Svi imamo napast prema sebi: Jesi li gladan? Reci kamenu da postane kruh? Sve pretvori u potrošnju, u novac, u užitak. Ali, ne živi se samo od novca, jer bez odgovora na glad za istinom, glad za Bogom čovjek se ne spašava. 

Svatko je napastovan prema drugomu: Hoćeš li vladati, biti iznad drugih? Ja znam put: prodaj se! To je napast moći. Đavao Isusa vodi na visoko i nudi mu vlast nad cijelim svijetom. Ali to nije Božja moć. Isus zna da svijet ne spašava moć s visoka, nego ljubav s križa.

Svatko je napastovan prema Bogu: Skoči, poslat će anđele da te spase. Učini nešto senzacionalno i kušaj Boga. Zar sumnjaš? No, Bog se ne da uvjetovati, on je Gospodar svega.

Koja je bit triju kušnji? Boga se želi napastovati, želi ga se koristiti za osobne interese, za svoju slavu i uspjeh. Sebe staviti umjesto Boga, izbacivši ga iz svoga života, učinivši ga viškom. Zaista, koje mjesto Bog ima u momu životu? Je li on Gospodin ili ja?

Pozvani smo, kao Isus, pobijediti napast ravnodušnosti prema Bogu i dati mu prvo mjesto. To je hod koji smo pozvani poduzeti. Obraćati se, tj. slijediti Isusa na način da evanđelje bude stvarni vodič u životu, da nas Bog vodi ne misleći da smo mi jedini graditelji života, to znači shvatiti da smo stvorenja, da ovisimo o Bogu. To zahtjeva da odluke, koje donosimo, da budu u skladu s njegovom Riječi. Pozvani smo svaki dan obnavljati odluku da smo kršćani, inače kako živjeti vjerski, štoviše opasnost je da kao kršćani živimo poganski i stvaramo pustinju nereda.

Sve to znači Bogu dati prvo mjesto pred tolikim napastima u životu, pred kritikama koje doživljujemo. Napasti pred kojima se suvremeni vjernik nalazi velike su i tiči su svih. Nije lako biti vjeran kršćanskom braku i obitelji, živjeti čisto i čestito, biti milosrdan, moliti, ne ogovarati ni klevetati, živjeti u šutnji i pošteno, ići na sakramente i odgajati djecu kršćanski; nije lako javno se suprotstaviti nepravdi i stavovima koji vrijeđaju Boga, Crkvu i narod. Uvijek ostaje napast: kruh ili kamen, služiti zlu ili dobru, pokloniti se đavlu i trgovati s njim ili ponizno služiti Bogu.

Velika je napast vjeru stavi po strani, pod prašinu. No, prizivanje Boga i obraćenje ostaju odgovor Bogu i to valja često potvrđivati da ne bi prevladala pustoš života. Pozvani smo u korizmi potvrditi da smo Božji, ne se prepustiti zabludi zloga i pokleknuti napastima. Korizma je vrijeme produbljenja vjere i klanjanja Bogu. Stoga, zazovimo Božje ime, molimo da nas osloboditi od zloga i neka štiti naše obitelji i narod, neka nas obogati. 

Molimo za Crkvu, zajednicu vjernika, da je Duh Gospodnji vodi kroz pustinju svijeta i da bude znak Očeve ljubavi. Pozvani smo prizivati Boga da nam dade od svoga bogatstva. Amen.