Peta kroz godinu - A

Vi ste sol zemlje i svjetlost svijeta (Mt 5, 13-16)

Smije li se Crkva, pred pritiskom svijeta, povući od navještaja Božje istine? Mnogi je prozivaju, a smije li odustati naučavati Božju Riječ? Smije li kršćanin biti ravnodušan prema zbivanjima u svijetu, odnosno smije li se umoriti u vjeri i prestati se nadati u Isusa Krista? Ako bi tako bilo, što bi se dogodilo sa svijetom? Na ta pitanja odgovor nam daje evanđelje.

Evanđelje četvrte nedjelje govori o Blaženstvima. Isus je naučavao okupljenomu mnoštvu, a nakon što su se razišli ostao je s učenicima. Bili  su zatečeni Kristovim naukom, osjetivši se nemoćni gotovo su odustali. Međutim, Isus im ne dopušta da klonu. Zna da da su krhki, ali zna da imaju mnoge darove, koji su neiskorišteni. Učenici, vidjevši nevolje mnoštva i čuvši Isusov navještaj, očajavali su, ali, Isus ih hrabri rekavši im, ne bojte se, na vas se želim osloniti, jer: Vi ste sol zemlje, svjetlo svijeta.

Što li su tada pomislili, jer su znali što za život znači sol i svjetlo. Možda su pomislili, Isuse, pogledaj nas kakvi smo, kakva smo ti mi sol i svjetlo? Da bi im pokazao koliko su bitni u Božjim očima, Isus uzima dvije snažne slike: sol i svjetlost. Kakva će biti sol i svjetlost zavisit će, ne o njihovu šarmu, nego o vjeri i pokazivanju Duha, jer sv. Pavao reče, vjera se ne temelji na ljudskoj mudrosti nego na snazi Božjoj.

Vi ste sol zemlje. Nije rekao ti si, nego vi ste. Vjera nije samo stvar pojedinca, nije samo za mene, nego je i za druge, za svijet. To znači da je važno njihovo zajedništvo, zbiti redove, a ne bezglavo svatko na svoju stranu, jer Crkva je zajednica vjernika. Koliko smo jedinstveni u obitelji, župi, na poslu, istiniti i odvažni u struci, gospodarstvu, zakonodavstu i politici, toliko smo sol zemlje. Sol čuva hranu od pokvarenosti dajući joj okus i ukus. Ako u nama i u svijetu nema Božje soli, sve je neukusno, bljutavo. Zato ne čudi što se od kulture stvara cirkus ili što se donose nakazne odluke i presude. No, ako sol obljutavi baca se i po njoj se gazi. Ako je vjernik ravnodušan prema Božjoj isitni, njegovim darovima i vjeri, ako gubi nadu, ako zapostavlja Boga, onda se pokvari, postaje bljutav, pa se kvari čovjek i svijet, jer nema duhovne soli. Znam li 'osoliti' svijet?

Vi ste svjetlost svijeta. Nije rekao trebali biste biti, nego vi ste. Hoće reći da ih nije izabrao da budu tama, nego svjetlo. Svjetlo iz sebe odražava ono što jest, svjetlo, a ne tamu. Tako i vjernik, ako je vjernik najprije naviješta Isusovu riječ, svjetlo se ne može umoriti svijetleći, ili svijetli ili ga nema. To znači posvjedočiti vjeru. Vjera nije samo za nas, svjetiljka se ne stavlja pod lonac, nego na svijećnjak da svijetli. Isus kaže ne može se sakriti grad koji leži na gori, ili se vidi ili ne vidi. Vjera se treba vidjeti kao svijeća koja svijetli u kući, u obitelji, u Crkvi i svijetu. Kao što se svijeća pali o svijeću, tako treba i prenositi i vjeru od osobe osobi. Zašto? Isus kaže neka vaša svjetlost svijetli dobrim djelima da drugi, svijet, vide vaša dobra djela i slave Oca nebeskoga.

No, opasnost je da se vjernik u strahu od problema, prigovora, obzira, povuče u 'lonac' života, a to neprijatelji žele, ili da se zavuče u neku svoju utvrdu, svoje 'surfanje' i 'lajkanje', misleći samo na sebe i svoje gušte i drugima pametuje. Međutim, slika grada je simbol našega pripadanja Bogu. Tko vjeruje u Boga, tko je usidren u Bogu, pa makar i trpio zbog prozivanja, ipak se ne treba ničega i nikoga bojati, jer svojim djelima svijetli.

Kao što priroda ne može bez svjetla, ni more ni nebo, ni biljke ni životinje, tako ni svijet, ma koliko se god trudile sile zla, ne može bez Boga. A ima ljudi koji su u tami, bez smisla, koji su u tunelu života, samo vide crno, bez perspektive, bez cilja i usmjerenja, njihov je život razoren, zaslijepljen, mnogi traže smisao života, samo zrno soli i zraku svjetla. Ako su kršćani ravnodušni ili umorni od vjere, tko će im vratiti nadu? Oni trebaju druge, koji im ulijevaju snagu i nadu, trebaju ljude koji ih vode smislu života, koji, snagom Duha, svjedoče vjeru u Isusa Krista i prenose iskustvo Božje ljubavi. Treba im, kako potiče prorok Izaija, tvoje svjedočanstvo i osmijeh, okrjepa, pogled i riječ.

Bog od nas traži da drugima budemo svjetlo, ali ako drugima postavljamo stupice i ako se služimo kojekakvim smicalicama, teško ćemo biti znak svjetla. Kako biti svjetlo? Ljudi, koji vjeruju u Boga, mogu na razne načine biti svjetlo. Prorok Izaija poručuje: Podijeli kruh svoj s gladnim, uvedi pod krov svoj beskućnika, odjeni gola i sinut će ti svjetlost, a sv. Pavao dodaje: ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista.

Nekada pomislimo tko zna koliko toga treba. Da, treba onoliko koliko i soli za hranu da je osoli. Ne treba previše, jer dovoljno je zrno soli da hrana bude ukusna, sočna, dovoljno je malo ljubavi da se drugi obraduje. Jer, svega nam pomalo treba, a radosti i ljubavi najviše. Problem je ako nema ni to malo. Sol i svjetlo nemaju svrhu sami za sebe, nego samo kada se diskretno daruju, tako i mi kršćani živimo za druge. Često su to samo mala djela, male riječi, koje život čine ukusnim, sočnim. To je ljubav, inače ljubavi nema. 

Pitamo se je li moguće danas biti sol zemlje i svjetlo svijeta, imamo li uzora? Imamo! U doba komunističkoga zlosilja, sol zemlje i svijetlo svijeta, bio je blaženi kardinal Alojzije Stepinac. To je i danas!

Danas biti sol zemlje i svjetlo svijeta znači ostati vjeran svomu pozivu i poslanju, koje nam je Bog namijenio, znači ne povući se od navještaja Istine, nego biti ustrajan i dosljedan, znači da ne ćemo biti ravnodušni i zanijekati Boga u svakodnevnomu životu, ne ćemo ga ignorirati u našim ljudskim odnosima, znači odgovorno vršiti svoje kršćanske, obiteljske i građanske dužnosti tako da drugi u nama prepoznaju Krista, osjete njegovu 'sol i svjetlo'!

Ako sol obljutavi čime će se ona osoliti? Upitajmo se koliko smo sol zemlje i svjetlo svijeta? A ti nas Gospodine okrijepi da ne klonemo duhom. Amen.