Dvadeset i deveta kroz godinu - A

Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje (Mt 22, 15-21)

Pogled na ljudsku stvarnost s kršćanskoga vidika ne svodi se samo na činjenicu grješnosti i grijeha, oholosti i materijalizma, agnosticizma i ateizma. Evanđelje širi vidike iznad ljudske ograničenosti. Nitko zbog svoje grješnosti nije isključen iz Božje ljubavi, jer Bog sve poziva i svakomu daje slobodu i mogućnost kajanja i obraćenja. Bog se može sa svakim poslužiti, tko mu se otvori, da se ostvare njegovi naumi. Međutim, ne može se zanijekati činjenica da ima nekih koji sami sebe isključuju, jer ostaju okorjeli, ne žele priznati svoju grješnost, ograničenost, ne žele uopće razgovarati i razmišljati o Bogu i milosti, ne žele u poniznosti stati pred Isusa, pokajati se i živjeti u duhu evanđelja. Čovjek koji svjesno ne želi surađivati s Bogom svoj unutarnji prostor zagađuje te je opasnost da svoj um, srce i dušu prepusti zlu da ga u potpunosti zarazi. O čemu to govorim?

Osim što spomenuta misao često ima utemeljenja u životu, o tomu također govori današnje evanđelje. Prošle smo nedjelje razmišljali o Isusovoj prispodobi u kojoj su uzvanici, zbog bahatih interesa, odbili poziv na svadbu, tj. u kraljevstvo Božje. Radi se o tadašnjoj religioznoj i društvenoj izraelskoj eliti, koja odbija Isusov poziv i ne pokazuje nikakav znak kajanja ni obraćenja. Ne samo to, nego, nakon Isusovih upozorenja da ne će baštiniti kraljevstvo Božje ako se ne obrate, u svomu srcu smisliše pakosti i skovaše zlobni plan iskušavanja i podmetanja, prozivanja i napada na Isusa. To je psihologija zla, koja se koristi napuhanim i osvetoljubivim ljudima. Ako se tijek zbivanja ne događa po njihovim zamislima, tada, zbog unutarnje duhovne crvotočine, sklapaju prepredenu zamku kako ozloglasiti i uništiti neistomišljenike. O čemu se radi? 

U prvomu čitanju spominje se perzijski car Kir, kojemu Gospodin po proroku Izaiji između ostaloga reče: „po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me nisi znao“. Poganski car Kir oslobodio je Izraelce iz ropstva i tako je postao milosrdno sredstvo u Božjim rukama. Svi koji žive i rade u duhu evanđelja rade za Boga i čovjeka. S druge strane, u evanđelju je neizravno riječ o tadašnjemu rimskomu caru Tiberiju, koji je sebe toliko volio da je skovao porezni novac i na nj stavio svoju sliku s natpisom: 'Tiberius Caesar Divi Augusti filius Augustus – Car Tiberije August sin boga Augusta'. Sagledavši pristup životu dvojice careva, ne možemo a ne upitati se: Tko su i kakvi su suvremeni carevi, tj. vođe i vladari? Preslikava li čovjek način života Tiberijeva carskoga bezboštva ili postaje, kao car Kir, Božje sredstvo, Kristov misionar?  

Onima koji su umišljeni u svoju pamet i moć, koji su tvrdokorni i sebični smeta Kristov navještaj, uspjeh i čestiti rad drugih, pa započinju djelovati s pomno isplaniranim napadom na Isusa i na sve one za koje drže da ih ugrožavaju. Tko? Farizeji i herodovci, kaže evanđelje. Evanđelist reče: „Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi.“ To je podmukli plan koji se gnijezdio u njihovu srcu, koje je bilo zakovano mržnjom. Potom farizejske vođe „pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima“. Udruženi farizeji i herodovci, nečuveno. Zašto? Zato što je takvo suglasje izgledalo posve nemoguće, jer se nisu podnosili. Farizeji su sebe smatrali pobožnjacima koji su mrzili Rimljane, a herodovci su, slijedeći Herodovo pleme, surađivali s Rimljanima. Dva posve suprotna tabora, međusobno su se progonili i mrzili. Međutim, pojavio se Isus kao zajednički neprijatelj, kojega treba smaknuti. Zar to nije obrazac u suvremenomu društvu na svim razinama?

Farizeji su mislili da imaju monopol nad istinom i pravdom, kao i neki danas, pa su htjeli Isusa „uhvatiti u riječi“ i osuditi. Što čine? Učenici, koje su mu poslali, najprije mu se dvolično dodvoruju, pa ga hvale da je istinit, da po istini putu Božjemu uči i da je nepristran. Time mu skreću pozornost na iskrenost misleći da će se Isus u odgovoru poslužiti njihovim himbenim načinom ophođenja. Zaista, Isus je naviještao Božji put po Istini, jer on je 'put, istina i život'. Zauzeo se za čovjeka, dok farizeji i herodovci ne mogu „učiti putu Božjemu“, jer gledaju samo svoju korist, ne zanima ih zajedničko dobro. Potom mu podmeću stupicu te mu u svomu ogrezlom materijalističkom duhu postavljaju podlo političko pitanje, koje je izvan konteksta svih drugih prijašnjih i kasnijih pitanja: „Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?“ 

Umišljeni farizeji su se divili svojoj opakosti misleći što god odgovori bit će krivo ili će izokrenuti sve što kaže. Teško su se prevarili. Isus se suočava s dva velika društvena izazova: religija i politika. S obzirom na tadašnje plaćanje poreza pitanje je bilo dvosmisleno, a preveliki namet ugnjetavao je ljude. Realno govoreći ni danas nije mnogo bolje. No, ako se Isus odluči podržati plaćanje poreza, reći će mu da je protiv Zakona i da podržava tlačenje naroda. Ako je protiv plaćanja poreza, herodovci će ga optužiti da se buni protiv rimske uprave. Očekivali su da će odgovoriti 'da' ili 'ne'. Nisu računali na Isusovo božansku mudrost i snagu Duha. Isus je prozreo njihove zle namjere, pa ih je upitao: „Zašto me iskušavate, licemjeri?“ Uh! Licemjeri.

Isus se ne da navući na plitke zamke i jeftine podvale farizeja i herodovaca, koji su se prevrtljivo i smutljivo odnosili prema Bogu. Naziva ih 'licemjerima', tj. komedijašima, jer je njihova dvolična hvalisava duhovnost puka igra za javnost, a ne iskrenost prema Bogu. Sve su činili samo da im se ljudi dive i plješću, da ih po medijima veličaju, a da u javnosti šire lažne vijesti. Iz Isusova upita zasigurno su mogli zaključiti da zna njihove podmukle igre. Oni, kao sotona u pustinji, iskušavaju Isusa i tako postaju 'igrači', medij u đavolskim rukama. Đavao sve servira u celofanu i zato vjerniku treba krjepost poniznosti i razboritosti da se ne zanosi ničijom perfidnošću bez unutarnjega pokrića. Jesu li suvremeni čovjek i društvo licemjerni, odnosno je li napastuju Isusa Krista?

Isus ne prihvaća dvostruku formulaciju pitanja i ne dopušta uvući se u diskusiju teoretske naravi, nego nastavlja sasvim konkretno. Ne nasjeda na njihovu odurnu religioznost, pa, želeći vidjeti novac s kojim plaćaju porez, neustrašivo reče: „Pokažite mi porezni novac!“ Isus, dakle, ne odgovara izravno na njihovo pitanje, ne nasjeda na njihovu zasjedu, nego ga proširuje te ih svojim izričajem uvlači u ono što on želi poručiti. U daljnjemu odgovoru daje okvir koji bitno nadilazi ograničene poteškoće s kojima se narod susreće. U hram se nije smjelo unijeti novac s likom čovjeka, a kamo li s likom poganskoga cara Tiberija. Međutim oni mu, u hramu, samouvjereno pružiše novac. Eto zašto ih nazva licemjerima. Farizeji, kao vjerski zanesenjaci, koji insistiraju na održavanju svih propisa i zakona, krše Zakon. Kako? Zato što u Božje svetište, u hram, unose poganski novac i trguju u svoju korist. Time potvrđuju da njihov Bog nije nebeski Otac, nego novac, kojemu se klanjanju. Oni su trgovci svetoga. 

Nakon što su mu pokazali novac, Isus ih upita: „Čija je ovo slika i natpis?“ Carev, odgovoriše. Zasigurno se Isus nasmiješio kazavši im: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ Tako ih upućuje na posljedice njihova svakodnevnoga rada i ponašanja. Nije im smetala novčanica poganskoga cara, koji se proglasio božanstvom, a smeta im Isus, Sin Božji. Da, car i Krist, materija i duh. I vjernici su često u dvojbi: kako, ako ne u znaku križa, u sebi pomiriti i ujediniti te krucijalne stvarnosti?

Tu Isusovu izjavu mnogi su tijekom povijesti često citirali i neispravno tumačili i u svijetu stvorili mnoge nevolje. Protivnici Boga smatrali su da treba razdvojiti cara i Boga, tj. da svatko od njih ima svoga Boga i svoju pravednost. Time su razdvojili državu i Crkvu, podijelili su narod, pa kažu: nemaju se što miješati jedna u drugu. Tako se stvorio problem u savjesti vjernika, pa se pitaju: Je li u državi djelujem po carevu, a u Crkvi po Božju, postoje li dvije pravednosti, dvije istine, dva života? Je li to znači da car i carevići ne moraju živjeti po Božju? U mnogima nastaje dvojba i u sebi kriju cara i Boga, pa ih izvlače po potrebi. Zar to nije paralelni duhovni i etički sustav? Nekim carevima, kako onda, tako i danas, smeta Bog, evanđelje i Crkva, pa se proglašuju bogovima, postaju tirani, tlače ljude jer smatraju da nema Boga misleći da mogu raditi što god hoće. A vjernik zna da je Božji poslanik, misionar u ovomu svijetu.

„Podajte dakle caru carevo.“ Isus time poručuje farizejima: Caru vratite carevo, tj. tim će činom pokazati da car i njegov novac nisu Bog. U suprotnomu, ako zadrže novac, caru će priznavati božanstvo i njemu se klanjati. Car, mada je upravitelj države i društva, ipak nije Bog. Njegovo poslanje nije iskorištavati ljude, prodavati ideologiju, glumiti finu gospodu, licemjerno druge hvaliti, postavljati podmukla pitanja, nametati ubitačni porez i vječno vladati. Uloga cara je da izgara za svoj narod, da ga vodi i pošteno upravlja, da porez koji prikuplja daje u ispravne svrhe, za dobrobit ljudi. Da, nameće se pitanje i vjerniku: platiti porez ili ne?

Vjernik je član društvene zajednice i treba se brinuti za zajedničko dobro, čemu i plaćanjem poreza pridonosi. To znači imati osjećaja za državu i društvenu zajednicu, a drugo je pitanje je li porez koji nameće država pravedan. Ako država nameće nepravedan porez, time tjera ljude na korupciju. Ako ljudi ne plaćaju porez izravno potkradaju državu i štete zajedničkomu dobru ili ako društveni dužnosnici zlorabe porezni novac, to je korupcija. Od poreza žive društvene ustanove, pa Isus porezu daje ispravan smisao, tj. porez nije božanstvo, nego materijalna pomoć na dnevnoj razini onima kojima je potrebno. 

Isus ne dovodi u pitanje potrebu poreza, međutim, on svojim odgovorom prodire u bît ljudskoga poslanja, u smisao postojanja. Ako se ljudi drže Božjih propisa, tj. ako poštuju Boga i čovjeka, donosit će ispravne zakone i ne će biti koruptivni. No, ako bi carevi nametali neetičan porez, bilo bi dopušteno otkazati poslušnost. Na novcu je, čuli smo, bila slika cara i zato je, reče Isus, caru trebalo vratiti njegovo. Što to? Trebalo mu je vratiti novčić, jer to je njegovo vlasništvo, tj. vratiti mu njegovu sliku da u nju bulji po cijeli dan, a što će vidjeti? Samoga sebe i sve one nevolje koje je nanio drugima, jer je sebe i novac proglasio bogom. Vratite mu tu sliku i molite se za njegovo obraćenje.

„Podajte Bogu Božje!“ A što je Božje, što mu farizeji trebaju vratiti? Čovjek je stvoren na sliku Božju, njemu je sličan i slika je Boga živoga, a ne cara i novca. Farizeji su tu Božju sliku izobličili i pogazili. A mi? Na njezino su mjesto, u ime religije, stavili novac i korupciju, laži i hereze. Zato im Isus veli da caru vrate njegov novac i time potvrde da na priznaju njegovo božanstvo, a da Bogu vrate njegov narod, koji su zarobili svojim lažima i zavođenjem. Jer, Božja je slika utisnuta u čovjekov um, srce i dušu, u cijelo njegovo biće. Čovjek je pozvan vratiti Bogu ono što mu je Bog dao u toj slici, tj. treba mu vratiti plemenito srce i dušu, sebe sama, jer Isus prebiva u svakom čovjeku. Jesmo li ponižavali i iskušavali Boga u sebi, dajući prednost novcu i materijalizmu u svomu životu? Na žalost, neki se zavode podvalama farizeja i herodovaca, pa srce i dušu daju caru, a kada zaškripi misle da će svojom lažnom slikom i nekim novčićem potkupiti Boga. 

„Dajte caru carevo“, tj. nužno je dati državi ono što je korisno i potrebno da bi ispravno uredovalo društvo. Onaj tko ispravno voli svoju državu i društvo uredno će platiti porez, a ne će je potkradati. Ima nekih koji ne vole državu u kojoj žive, a vole njezin novac u njoj  se nepravedno bogate te je uništavaju. Isto tako, upravitelji države, ako se drže Božjih propisa i zdrave naravne etike ne će nesnošljivim nametima ugnjetavati svoj narod. A društvo će ispravno funkcionirati samo ako Bogu vratimo Božje, ono što nam je darovao, ako mu iskrena srca služimo. Isus poučava da se Božji svijet i svjetovna vlast ne mogu staviti jedno pokraj drugoga, nego se uključuju. Budući da je Božje sve, on je gospodar cara i carevu se vlast ne smije izdvojiti od Boga i zato vratiti Bogu Božje, sve što smo besplatno primili, znači svakodnevno se bez zadrške darivati i povjeravati Bogu. Ako toga ne bude, bit ćemo gaženi i zavisni o carevima, ne samo o slikama s novčanica, nego ćemo se pretvoriti u svjetovne lažne bogove, stvarat ćemo dvostruka pravila, izgubit ćemo sebe i upropastiti državu.

Da se to ne bi dogodilo, Gospodin nas poziva, ali ne samo poziva, nego i šalje. Gdje? Onima koji nisu upoznali Božju sliku, onima koji su pogazili Božju sliku i onima koji nemaju vjere, ideala, ali i onima koji nemaju kruha, jer su im ga uskratili ovozemaljski carevi. Danas je misijska nedjelja, Krist želi da budemo misionari, ne cara i svjetovnih profitera, nego njegovi poslanici u čistoći srca, u jasnoći uma, u dostojanstvu ponašanja, u iskrenoj i poniznoj molitvi, u slavlju Božje riječi, odgovornomu radu, požrtvovnosti u svojoj obitelji i brizi za misije, tj. otvorenosti za druge. Pozvani smo biti Isusovi carevi, a Isusov je misionar svatko tko odgovorno obnaša svoje poslanje i neustrašivo svjedoči evanđelje, bilo kao roditelj, radnik, učitelj, student, sudac, odvjetnik, liječnik, državnik, svećenik, kateheta itd.

Stoga, ne dopustimo da u ovoj kriznoj situaciji i u borbi za potrebna materijalna dobra nagrdimo Božju sliku, nego se izdignimo i upitajmo: Jesam li dao Bogu Božje, jesam li njegov vjerni misionar? Kršćani su pozvani izići iz sebe i svoje zatvorenosti te druge po 'istini učiti Božjemu putu' i pomoći im u dnevnim nevoljama. Oni koji iz sebe i oko sebe odbace farizeje i herodovce, a istinski upoznaju Isusa Krista, zasigurno će, kao sv. Pavao, svojim misionarima poručiti: „Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našemu Isusu Kristu.“ Amen.